Snažan roman o ljudskoj patnji

Potkraj 2019. u izdanju V.B.Z.-a iz Zagreba pojavio se roman Ene Katarine Haler Nadohvat. Pa kako je riječ o vrlo opsežnu proznom tkivu posve nepoznate autorice (to je njezin prvijenac), sama činjenica njegova objavljivanja mogla je upućivati na to da je izdavač za takav zahtjevni angažman imao valjan razlog: uvjerenje da je riječ o nesvakidašnjem literarnom štivu koje će pobuditi interes čitatelja i vratiti mu uložena sredstva u njegovo objavljivanje.

I zaista, takvu naslućenu razlogu teško se moglo odoljeti i ne otvoriti knjigu, posebno kad se s njezinih korica, a potom i iz sama štiva, moglo zaključiti da je spisateljica u ranoj studentskoj dobi te da piše o događajima u Drugom ratu, kad ni njezina majka još nije bila rođena. Autorica, kao Katarina, priča u prvom licu, dakako na razini literarne konvencije, svoj život od 1942./43, od trinaeste godine. Uz to među ispisane stranice u četiri navrata ubacuje, u funkciji vjerodostojna izvorišta za zbivanja u romanu, preslike dokumenata iz ratnog i poslijeratnog vremena, koji su, dakako, pisani birokratskim jezikom pisaćim strojem.

Izd. V.B.Z., Zagreb, 2019.

Na samu početku „Podnesak Sisačko-­
-moslavačkoj županiji za povrat oduzete imovine za vrijeme jugoslavensko komunističke vladavine“, podnesen „26. lipnja 1997.“, a na što se, u sredini knjige, sadržajno i dramatično veže „Presuda u ime naroda“, koju je potpisao „Kotarski sud u Dvoru na Uni, dan 7. februara 1946.“, u kojoj se uz presudu navodi i njezin razlog: „… svi stanovnici mjesta Zrinj za borbu sposobni i vodili borbu protiv N.O.V.-a, a zatim u koliko nisu streljani, ubijeni ili prognani pobjegli su u toku rata. Konfiskuje se cjelokupna imovina pokretna ili nepokretna stanovnika mjesta Zrinj, narodnih neprijatelja i to bez obzira gdje se takova nalazi imovina.“

Sporost pravosuđa

U obrazloženju presude navodi se: „Obzirom na okolnost da je mjesto Zrinj porušeno usljed borbi, uništena sva arhiva mjesnih ustanova i vlasti /…/ valjalo je izreći ukupnu presudu na sve žitelje odnosnog mjesta…“ A te okolnosti zorno su otkrivene nešto ranije u autentičnom dokumentu iz „1944., prosinac 20.“, u kojem „OZN-a za Baniju izvješćuje OZN-u II. za Hrvatsku o stanju na području Banije“, pod naslovom „Otsjek za zaštitu naroda Banije“. U tom izviješću stoji: „Vama je dobro poznato da je GŠH odobrio da se Zrinj spali što je i učinjeno, pošto unatoč svim naporima dve i pol god. rata nije se moglo naći ni jednog čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizanima.“

A evo nam sada i četvrtog, posljednjeg autentičnog dokumenta koji čitamo nakon Katarinine smrti, o čemu autorica zbori u epilogu, ali više ne u prvom licu, nego onako kako je to činila i na prvim stranicama romana, u uvodu u Katarininu pripovijest. Katarina je umrla 2006, deset godina prije negoli je 2016. „Općinski sud u Sisku /…/ dana 12. listopada 2016. godine“ donio u ime „Republike Hrvatske rješenje“ o povratu imovine, na temelju ovdje već navedena zahtjeva od 26. lipnja 1997. „Rješenje“ je ubačeno uza same stražnje korice djela, da bi tako izdvojeno i bez ikakva autoričina komentara djelovalo samim sobom.

Tako je prepušteno isključivo čitateljevoj percepciji. Očigledno, spisateljica je računala na to da pisac i čitatelj uvijek složno rade na zajedničkoj stvari, na formiranju smislenoga sustava onoga što je tiskano među koricama knjige. Time je čitatelju otvorena mogućnost da promisli i o praksi sudstva Republike Hrvatske. Nadnevak rješenja donosi dodatnu nelagodu: sudu Republike Hrvatske bilo je potrebno punih devetnaest godina da riješi zahtjev o povratu imovine koja je mještanima Zrina oduzeta 1946. tek osloncem na paušalnu procjenu da su svi stanovnici tog mjesta sravnjena sa zemljom bili „narodni neprijatelji“.

Sporost suda (izdanak onog istog agresivnog odnosa prema privatnoj imovini koji je u ranijem socijalističkom društvenom sustavu bio i u pravnoj funkciji) neposredno, na posljednjim stranicama, zaokružuje putanju Katarinina života njezinom potpunom rezignacijom. Stara Katarina, dok roni suze u davno otetu zrinsku zemlju, uzima lopatu i kopa duboku rupu, pomamno zabija nokte u tu zemlju u kojoj počiva njezin otac, ubijen dok je branio svoju hraniteljicu.

I ogorčeno ponavlja šaptom: „Nikad nismo imali šanse, nikad nismo imali šanse… nikad!“, onda „vadi iz torbe svežanj papira i poliježe ga u tu rupu.“ To je dokumentacija zahtjeva za povrat zemljišta, ona koju već godinama ignorira sud Republike Hrvatske. Zatrpava rupu i ustaje „mirna i zavijena u nešto nepoznato i naizgled tuđe, razmiče kosu s lica i polako korača natrag u svoje tijelo.“

Spisateljica u ranoj studentskoj dobi piše o događajima u Drugom ratu, kad ni njezina majka još nije bila rođena. Umetanje autentičnih dokumenata u tkivo romana nije bilo u funkciji građenja ideološko-političkog odnosa prema međusobno sukobljavanim stranama. Ona sama stvara svoju umjetničku stvarnost. I pritom ne piše tipični povijesni roman

Posljedice sudara
političkih blokova

Umetanje autentičnih dokumenata u tkivo romana nije bilo u funkciji građenja ideološko-političkog odnosa prema međusobno sukobljavanim stranama. Navode dokumenata ne komentira jer ne istražuje bilo koje, odnosno bilo čije svjetonazorske naboje vremena svoje naracije. Ne teži njihovu svrstavanju u uzajamne i ubojite protivnosti, što bi je privele do književnog interpretiranja zaokružene povijesti tretirana vremena. Ona sama stvara svoju umjetničku stvarnost. I pritom ne piše tipični povijesni roman. Tako izbjegava i to da svojim svjetonazorom pristupi književnom formiranju povijesne zbilje. Ostaje, dakle, dosljedna odmicanju od zastupanja, odnosno objašnjavanja, bilo čijeg ideološkog razloga, pa i vlastitog. U središtu autoričina interesa isključivo je čovjek u svojoj nejasnoći o vlastitom izboru strane u njihovu sukobu, pa kad dolazi do toga da koja od tih strana želi radikalnim djelovanjem dokazati svoju privrženost općim interesima naroda – tu autorica na svojim stranicama ostvaruje apsurd Katarinina vremena – onda tom istom narodu ne preostaje ništa drugo nego da od takve ideološke tenzije bezglavo bježi – jer ona upravo usmrćivanjem naroda dokazuje svoju privrženost njemu.

Katarina ne zna tko su „te ustaše“. Što žele? Ne zna. O njima i ne govori. A otkud bi i znala. Još je nezreli curetak. A još manje zna o „partizanima“. Jednom se zapitala: „Tko su oni?“ Nije našla odgovora. A onda pred njima mora bježati. Zašto, zašto? Tomu se čitatelj sam domišlja prisjećajući se podatka iz umetnuta dokumenta. Katarina bježi s majkom i sestrama kroz kukuruzno polje. „Lica onako pribijenog u tlo ispružila sam jezik i progutala grumen zemlje da umirim želudac“, kaže, a malo potom i: „Kroz prazninu među redovima kukuruza nazirale su se visoke crne vojničke čizme i smeđa uniforma. Protrnula sam…Srce mi je udaralo o tlo – imala sam osjećaj da ga držim u rukama živog, i kad bih samo napravila pokret, izdahnula, projecala, ono bi se rasprsnulo i svu bi me poprskala moja krv.“

Književnica Ena Haler, odrekavši se epskog ispisivanja povijesnih sudara različitih političkih blokova, usredotočuje se isključivo na njihove posljedice, Njezina Kate, pošto se domogla Kostajnice, biva zahvaćena općim bijegom naroda iz Banovine. Kolonu predvode vojnici, također bjegunci. Hodaju bosi, izmoždeni, gladni, preko Zagreba prema Austriji, gdje se kane staviti pod zaštitu savezničkih postrojbi. „Hladnoća ne jenjava“, priča Katarina: „Protiv nje se borilo mokraćom. Zastali bismo nakratko i pomokrili se ispred sebe, a onda gacali stopalima po lokvici da bi se utoplili.“

Nadomak Dravogradu kolona žena, djece i civila nailazi na leševe prethodnice. Nju su ubojitom paljbom dočekali neumoljivi osvetnici. Užasnuti bjegunci na tijesnoj stazi mehanički koračaju preko mrtvih tjelesa i brzaju prema spasenju zalaženjem u duboku Dravu, Katarina s malim nećakom Ivanom na rukama. A onda jedan snažan tresak i naredba: Natrag! I kolona se uz nadljudske napore pješke vraća u danima udaljenu Kostajnicu, tek s kojim zalogajem dobačena kruha preko plota seljana. Ondje su dočekali i onu presudu iz godine 1946. Potom su potrpani u stočne vagone i raseljeni u daleku slavonsku ravnicu. No ondje nisu dobrodošli. Za starosjedioce su bili nepoželjni kolonisti. Useljeni su u napuštene i puste folksdojčerske kuće, bez sredstava da kupe stol i krevet, bez sjemena da njime oplode neobrađenu i korovom obraslu zemlju. Glad. Puko preživljavanje uz prezir i pljuvanje starosjedilaca. Katarina o toj novoj muci kaže: „Ipak, noć je topla i ugodna, zaobilazimo pljuvačku ispunjenu tom toplinom, ništa ne govorimo, no znam da mislimo: oni to neće nikad shvatiti, zakinuti su za bol koju mi poznajemo. Mi smo tu u prednosti.“

Ustrajno čekanje

A onda mučno životarenje bez dragih, nestalih lica. Čežnja za njima. I Katarina se učestalo samoozljeđuje, valjda da bi tako duševna bol iskrvarila u fizičkoj muci. Evo kako to opisuje. „… iščupala sam iglu iz svog veza. Odmotala crni konac, zadigla podsuknju, ispružila bedro i zabola iglu. Noga je cesta, a ubod je jedno tijelo pruženo preko nje, kažem si, i zabadam opet. Koliko ih je? Treće, četvrto, peto, deseto, dvanaesto, dvadeseto…“ Sama je u praznini. U tišini koja boli. Uz mučno saznavanje da se pokoji dragi znanac iskupljuje pred novim uzorcima življenja žalosnim potkazivanjem svog prijatelja. Tako postaje član Partije, stječe društveni položaj, zaposlenje.

Dugo i ustrajno čekanje da se njezina prva i jedina ljubav još iz djetinjstva, Petar, prestane skrivati. Odbija i jelo koje mu ona potajice redovito donosi. Vjerojatno se tako obračunava sa samim sobom zato što je u poraženoj vojsci, dok je služio na glinskom području, bio oboružan čekićem i nožem. Ali nikomu ne kaže s kojom svrhom, pa to ni Katarina ne zna. Zato o tome i ne govori. Ali čitatelj se sam domišlja da mu je svrha mogla bila zla. No aktivni istražitelji ništa ne otkrivaju. Tada s utjehom doznaje da se konačno vjenčala za Petra, da je dobila i djecu. Ali Petar umire od „bolesti rata“, kaže Katarina.

Tada zla slutnja o njegovu grijehu opet prosvrdla u čitateljeve misli, sada kao grizodušje iz osjećanja pravde i časnosti nasuprot mogućem počinjenju zla – ako ne baš Petrovu, onda drugih koji su ga zaista počinili. Jer roman očigledno upućuje na opću ljudsku patnju i na grijeh njezinih izazivača, bez obzira iz koje je jame ideoloških bludnji izvučen.

Čitatelj iz stranice u stranicu ostaje zagledan u Katarinine oči dok sa strepnjom iščekuje ishod onoga što mu ona intimno došaptava. Pritom isprepletanja njezina i svoga uznemirena dahtanja doživljava kao muku zajedničke stvarnosti. Kao njezino umjetničko postvarenje. S tom sugestijom u sebi napisano postaje svoja istina. Ono nadilazi posredništvo jezika i djeluje samim sobom.

Svjedočimo kako roman o ljudskoj patnji Ene Katarine Haler Nadohvat zauzima nezaobilazno mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti. U nju je, poslije velikih djela naših suvremenika, Ivana Aralice, Slobodana Novaka i Nedjeljka Fabrija, ugrađen kao međašni kamen, koji graditelji srećom nisu odbacili.